Oko 800 ovisnika prošlo je kroz Centar “Marjanovac” od njegovog osnivanja, a proces rehabilitacije traje dvije godine.

Nadomak Laktaša, u mjestu Aleksandrovac, nalazi se mjesto koje pruža ruku spasa ljudima koji se nalaze u jednoj od najtežih životnih situacija – u „kandžama“ ovisnosti.

Mjesto koje vraća vjeru u život, pruža ljubav i daje nadu da može osvanuti neko bolje sutra. Riječ je o Centru za odvikavanje od ovisnosti „Marjanovac“ koji je s radom počeo 2000. godine, a profilisao se u terapijsko-vaspitnu zajednicu koja od 2003. radi po Programu „Projekt čovjek“ Italijanskog Centra solidarnosti don Mario Picchi (CeIS) iz Rima.

Ljudi koji ovu humanu misiju sprovde u djelo podijelili su svoje radno, ali i životno iskustvo za ALOonline.

U tekstu je predočen dio iskustva radnika Centra za borbu protiv ovisnosti „Marjanovac“. Proporučujemo vam da cijelu priču pogledate u videu koji se nalazi ispod.

Boravak u Centru je na doborovoljnoj bazi, trenutno u njemu boravi 18 ljudi, a program se sastoji od četiri faze.

U prvoj fazi korisnici se privikavaju na nove uslove života i spremaju se za rad na sebi, što predstavlja drugu fazu psihološkog procesa i rada na emocijama. Treća se sastoji od orijentacije ka resocijalizaciji gdje korisnici izlaze iz komune, ali ostaju još uvijek u njoj, dok u završnom dijelu napuštaju Centar i u potpunosti se vraćaju vani i susreću sa životom „u drugom svjetlu“.

Pogledajte galeriju slika.

Najčešće vrste ovisnosti

Kada je ova komuna osnovana u nju su najviše dolazili ovisnici koji su konzumirali heroin, ali s vremenom se situacija izmijenila. Danas, kako kažu sagovornici, najčešće su u upotrebi sintetičke droge, ali još uvijek ima onih koji uzimaju teške opijate.

• Kokain, spid, marihuana i alkohol danas su najčešći kada govorimo o onome što su konzumirali korisnici Centra. Najčešće je u pitanju kombinovanje pomenutih materija, a u posljednje vrijeme imamo sve više onih koji imaju problem sa kockanjem – kazali su sagovornici i naglasili da jedna ovisnost nerijetko uključuje i drugu.

Posao zahtjevan, ali se isplati

Oko 800 ovisnika prošlo je kroz Centar „Marjanovac“ od njegovog osnivanja, a proces rehabilitacije traje dvije godine. Nažalost, nisu svi istrajali do kraja. Kako saznajemo, više je onih koji odustaju, ali nije zanemariv broj onih koji kao „novi ljudi“ izađu iz zajednice.

– Oko 20 odsto korisnika prošlo je sve četiri faze, a 70 odsto od njih je uspješno riješilo svoj problem ovisnosti. Imali smo naknadnih recidiva, ali jasno nam je da ne možemo sve ljude spasiti – kazala je časna sestra Amata Anđelić, koordinator Centra, iza koje stoji dvadesetogodišnje radno iskustvo u ovom polju.

Dodaje da je posao izuzetno zahtjevan i da se ne može obavljati ako u proces ne stavite i sami sebe. Ističe da pred ovisnicima morate biti autentični, jer oni sve brzo prepoznaju i jako lako „čitaju“ ljude.

Ovaj čin rehabilitacije sestra Amata uporedila je sa rađanjem djeteta jer oni koji prođu sve četiri faze zaista postaju novi ljudi.

Sestra se prisjetila i trenutaka kada je pojedine korisnike držala u naručju jer im je nedostajala majka, a opisala je i mnoge druge dirljive momente iz rada kada, recimo, uspiju da dopru i do najintimnijih djelića njihove duše.

Kako kaže, zahvalnost koju osjeća od svih u komuni daje joj vjetar u leđa. Svjedočila je stvaranjima novih porodica, života, karijera i, ističe, najljepše je kada dobije poruku od nekadašnjih korisnika kako su uspjeli u svojim naumima i kako sada žive život dostojan čovjeka.

Ovisnici „nose maske“

Poučnu priču čuli smo i od Glorije Lucić koja kao terapeut radi u Centru u prvoj, pripremnoj fazi. Sa njima prolazi proces prilagođavanja na nove uslove života i funkcionisanja u zajednici. Kaže da joj ovo iskustvo mnogo znači i da je rad sa ovisnicima sam po sebi jako izazovan, ali je ispunjava.

– Ovisnici ovdje, uslovno rečeno, donose ulicu sa sobom. Počevši od psovki pa do nekih rizičnih postupaka koji se ne tolerišu u zajednici. U prvoj fazi sa njima radimo na prilagođavanju i uvodimo ih u proces funkcionisanja u komuni. Ponekada je potrebno biti strog, ponekada im je potrebna samo riječ utjehe. Oni koji su došli sa dovoljno jakim motivom uspjeli su. Oni koji se nisu mogli prilagoditi i pobijediti sebe, oni su odustajali – priča nam Lucić.

Dodaje da ljudi u Centar dolaze doborovoljno, ali uvijek nose „maske“.

– Svi su ovdje došli sa „maskama“. Naš posao je da ih skinemo. Da ih upoznamo sa onim što oni stvarno jesu, a jednom kada ih skinu i prigrle sebe sa svim vrlinama i manama može početi put ka novom životu – kazala je Lucićeva i dočarala nam kako je izlazak iz komune u isto vrijeme i radostan i strašan.

Kako kaže, kada korisnici dođu do tačke izlaska iz ove zajednice u „stvarni svijet“ sve emocije se isprepletu.

– Izlazak vani jednim djelom je radovanje, a drugim dijelom oni se pitaju šta će sada biti, kako će uspjeti, da li će moći… jer kada treba da izađete dolazi novi, težak put. Svi strahovi prođu ako se držite svega što ste naučili ovdje jer shvatite da ste dovoljno jaki i da možete uzdignute glave nastaviti život vani – kazala je naša sagovornica.

Porodični zagrljaj nakon rehabilitacije

Bojan Brkić, koji pet godina radi u Centru „Marjanovac“ kao terapeut, kaže kako sa korisnicima prolazi emotivne trenutke jer je zadužen za drugu fazu programa. Susreo se i sa pozitivnim i negativnim stranama njihove rehabilitacije, ali, kako kaže, sve se na kraju isplati.

Brkić ističe kako je osjetio potrebu da se bavi ovom vrstom posla jer je želio pomoći ljudima u nevolji i pružiti im priliku da ostvare svoj potencijal. Naglašava da sreća i zahvalnost koju korisnici pokažu nakon programa nema cijenu i ne može da se poredi ni sa čim.

• Kad jednu osobu spasite od ovcsnosti to je vrijedno truda i zalaganja. Dirljivi su trenuci kada se korisnik vrati porodici, na sve nas to ostavlja veliki trag. Neprocjenjivo je kada majci vratite sina koji je zagrli, a prije su živjeli život neslaganja i borbe sa ovisnošću – kazao je Brkić.

Ispričao nam je kako u Centru imaju dosta aktivnosti, od psihosocijalnog pristupa i radno-okupacione terapije, do individualne terapije i grupnih seansi.

– Od jutra se kreće i onda se kroz dan izmjenjuju različite aktivnosti. Ovisnici govore o poteškoćama i emotivno se otvaraju o tome kako su došli dovde i šta su sve prolazili vani. Kroz rad s njima spoznajemo šta je svakog od njih dovelo do ovisnosti – kazao je Brkić i dodao da za svakog od korisnika imaju poseban pristup jer su njihove sudbine različite.

Pogledajte galeriju slika.

Poruke osobama u riziku od ovisnosti

Sestra Amata:

Zavolite žvot kakav on jeste! Ništa se ne događa slučajno. Ako postoji problem, ima i rješenje. U redu je da nešto ne možemo sami, ali isto tako niko umjesto nas ne može preuzeti odgovornost. Važno je znati da postoje institucije koje pružaju ruku spasa i pomoć. Ne sramiti se svoje slabosti, zatražite pomoć na vrijeme. Dok smo god živi, nikada nije kasno.

Bojan Brkić:

Ma koliko vam se situacija činila teška ili nemoguća trebate znati da za sve ima rješenje! Pomoć  je tu, samo je potrebno na vrijeme otkriti i prihvatiti da imate problem. To poručujemo i našim sloganom: „Dođi sebi dok imaš kome“.

Glorija Lucić:

Moglo bi se reći da od trave sve počinje, nemojte misliti da je bezazlena. Ovu priliku bih iskoristila da se obratim roditeljima i poručila im da pričaju sa djecom. Da se pobrinu da uvijek imaju podršku za sve probleme. Moramo više edukovati mlade. Svi. Počevši od porodice, preko obrazovnog sistema i društva generalno. Poželjela bih da niko nikada ne iskusi ono što ovisnost donosi jer je mnogo bolno.